Svaki grad ima svoju dušu. A najbolje je možete osjetiti lutajući uličicama, osmatrajući svaki kamen, kuću, lice prolaznika. Ja mnogo volim Mostar. Volim da hodam starim dijelom grada, da ostavljam svoje stope na kamenu teneliji i pogled na fasadama, radnjicama i ljudima.
Posebno me fasciniraju zidovi, prozori i vrata kao pokazatelj jednog vremena i kulta porodice kao suštine jednog društva. Kuće u Otomanskom periodu su se gradile sa debelim zidovima. Puno pažnje se poklanjalo stanovanju odnosno porodici koja je bila smještena u kući. Debeli zidovi su zimi održavali toplotu, a ljeti hladnoću, pošto nije bilo ni grijanja ni klime. Ali ono najbitnije, debeli zidovi su imali za cilj da čuvaju intimu onih koji stanuju iza tih zidova. Prije su se kuće pravile da služe zajednici, da čuvaju porodicu, a danas da budu jedna ljepša od druge. Danas su hladne i prazne, a ranije su bile tople jer su u jednoj kući stanovale tri, četiri generacije i svi su se čuvali, pazili i poštovali. Kuća se zatvarala gvozdenim vratima sa dva velika ključa koji se nisu mogli kopirati. Neki od tih velikih ključeva se i dan danas koriste. Nekada su i prozori bili zaštićeni gvozdenim rešetkama, a djevojka bi gledala svog mladića iza zavjesa preko rešetaka.
Tako se ljubav vodila, on je njoj pjevao sevdalinke i izjavljivao joj ljubav svojom pjesmom, a ona bi sjedila na divanu i gledala ga krišom iza zavjesa. Prozori su bili gvozdeni, jer su imali za cilj da štite kuću kao jedno gnijezdo, mjesto porodice za život jer sve što se dešava u kući, tu i ostaje. A zvekir je tu da najavi gosta koji po običaju pokuca tri puta prije ulaska ili kako kaže sevdalinka : “Halka kuca na vratima, ko je to, belaj..."
Srećna vremena!
Mostar zajedno sa Sarajevom možete posjetiti u okviru sledeće ture:
https://putujem.online/sr/adventure/view/762
Privatna arhiva Katarina Jeremic
